Mon ami, sve su to naslagane godine iza osvijetljenih lađa

...i kako to da povorke ljudi čudnih sudbina nikad poražene nečim što nije strah ljubav ili bijes ili možda ljepota naslaganih godina, mirno plove između klošara živeći u prošlosti. Mon ami, sve su to naslagane godine iza osvijetljenih lađa.

Azra

Simpaticna su  ali pomalo tuzna predvecerja u mojem Ne tako glavnom gradu koji je dovoljno velik da razgazim sve parove svojih cipela i opet dovoljno malen da pozelim Zbilja glavni grad pod svojim nogama.

Gledam ptice koje mi svakoga dana donose novosti iz Zbilja posebnoga grada, nagrađujem ih komadima kruha otkidanim sa posebnom paznjom.

Slusam Chopina koji me automatski prebaci iz Ne tako glavnogradske svakodnevice u neku drugu stvarnost u kojoj pijemo mlako mlijeko i mirisemo istok. Hranimo one iste ptice mrvicama keksa koje volimo jesti i nije nas briga, grijemo noge u papucama koje je tvoja baka davno stikala, pricas mi o djetinjstvu a u zraku je ustajala sigurnost.

Nekada se tako bojim promjena.
Trebala bih se pridruziti jatu ptica cuvajuci glavu pod ljubicastim sesirom sirokog oboda.

nosila sam: bundica - mango, haljina - new yorker, kosulja - vintage 

Grijem ruke u najmeksoj bundici u svemiru, razmisljam o tome da ubacim jos jednu rubriku na blog, veselim se izazovima jos uvijek u dovoljno simpaticnom legagradu. Zmirkam pod sesirom, namigujem ovom ludom sijecanjskom suncu. Kada nemam vise nista za reci pustim Chopina i pobjegnem.

Do sljedecega puta.
V. :*