I close my eyes only for a moment and the moment's gone

Sunce je već skoro cijelo zašlo među dva brda koja su se zbog igra sjena stopila u jedno. Izgledalo je kao da svoju posljednju snagu koristi da učini svoje zadnje zrake sjajnijima no ikad.

Mirisalo je na zimu, na one hladne večeri kada ljudi gradom šeću u svojim najdebljim dugim kaputima bez boje u licu i hladnim rukama duboko u džepovima istog onog kaputa. Ali nije bila zima. Bila je noć u duhu prijelaza iz ljeta u jeseni. 

Depresivno godišnje doba. Sama priroda uništava svoje djelo da bi ga kasnije ponovila. Kao da svake godine pokušava nadmašiti samu sebe. Opustošena stabla i tlo prekriveno tepihom napravljenim od tužnih boja jesenskih listova. 

Ali sada je samo prijelaz. Kišoviti dani zamijenjuju ljetnu sparinu. Ljudi se mijenjaju s vremenom sasvim lišeni osjećaja. Prirodu shvaćaju toliko olako da nisu u stanju vidjeti ljepotu jedne malene kišne kapljice koja im zapne u oku jer su prezaokupljeni svojim problemima. Kao da se oni brinu za sve te sitne, ali važne svakogodišnje promjene. 

Vrijeme prolazi. Nakon jeseni koja uništi i duh najvedrijeg čovjeka, zimu dočekamo snuždeni i iscrpljeni od pustih jesenjih kiša i divljih vjetrova. Sama priroda je ponosna na sve svoje mogućnosti. Zato redovito ljudi stanu i uslikaju kakav detalj dok im ona pozira puna sebe i mami prema sljedećem. One sitne, koje mnogi ne primjećuju, uvijek primijeti nečije oko. Recimo, jedan jedini, skoro pa bezbojni list na vrhu opustošenog stabla. Ili uličnu svijetiljku koja još uvijek čuva ostatke prošlotjednog snijega. 

Ljudi su i dalje isti. Možda kojim meteoropatima određeni vremenski uvjeti zadavaju glavobolje, ali i dalje su oni usredotočeni samo na vlastite probleme. I dalje bez osjećaja u očima prolaze kroz predivni grad ne primjećujući posebnosti puta kojim prolaze svakoga dana.

Mademoiselle Souffrance

nosila sam: haljina i torba - vintage, sesir - h&m, cipele - new yorker

Do sljedecega posta, voli vas Vicorija :*