Hendrix je svirao u pozadini svega

Poznati rifovi (uvijek istog dana u tjednu) dovodili su me na usamljeno mjesto puno luzera i vremenom načetih idealista. Nisi se, svojim dječačkim izgledom, uklapao u mutnu sliku okupanu dimom jeftinih cigareta. Imao si kosu nemarno rasutu po čelu i pomislila sam kako bih se baš pod taj medeni krov željela zavući u svojoj adolescentskoj zaljubljivosti koju mi je u zalog vječnog prijateljstva darovao moj najdraži, sasvim neobični dečko iz Gajnica. Nudio si mi, u skupu nonšalanciju odjeven, tanki mlaz planinskog potoka u mlačnoj kišnicisvakodnevice i nisam mogla ne osjećati se kao Heidi. 

Ali, jedne si večeri (onog istog dana u tjednu) sasvim obično pričao s nekim. Kroz crvenkasto svjetlo, kroz buku obožavatelja prošlosti u pauzi vidjela sam: imaš umjetan smijeh ružniji od starog gebisa dobivenog preko socijalnog. Imaš programiran osmjeh: točno onoliko sekundi da ne bude nepristojno a opet, 

da se svidiš. I nikad nisi sam otišao, pričao si mi, na improviziranu pozornicu za muzičare koji se više ne dokazuju već uživaju polako u ponekim falš odsviranim notama. 

Uvijek su te zvali drugi, pričao si mi. (A ti si dolazio ne slučajno onog istog dana u tjednu prepun želje da sjajiš u tmini kao puni mjesec koji budi spavače i mora i mjesečare). 

Jesi li im plaćao kao šibicari na sajmovima što uvijek imaju plaćenog obožavatelja među naivčinama? Ili si svojim psećim njuhom prepoznavao luzere, vremenom načete idealiste, Heidi i muzičare koji se više ne dokazuju već sviraju i falš note sa potpunom smirenošću, i igrao na sigurnu kartu ljupkog dječaka? 

Lidija Prpić - Bukowski

nosila sam: hlače - levi's,  majica - h&m, vesta - new yorker, cipele - jeffrey campbell

Do sljedećega puta.

V. :*